Vladika Platon je srpski blagoslov digitalnoj generaciji

Na dilemu da li je moguca sinteza svetootackog predanja i informaticke civilizacije, novo pokoljenje srpskog pravoslavlja daje jasno artikulisan odgovor, ovdje kroz rijeci o. Jovana, iz Cetinjskog manastira

Medu sveštenstvom Mitropolije Crnogorsko-primorske koji su krvavo ljeto proveli u Peckoj patrijaršiji i širom Metohije, nalazio se i jeromonah Jovan (Culibrk) iz Cetinjskog manastira, Krajišnik iz Gradiške (roden 1965), koga je ljubljanska Mladina nedavno u velikom intervjuu / fotoreportaži predstavila: "filosof i pisac, kao i motor pokreta koji je posljednjih devet godina u crnogorsku omladinu unio vjerski plam". Taj uticaj - još jasniji na mladim intelektualnim krugovima u Beogradu, pa i u unutrašnjosti Srbije i Makedonije - postaje jasniji pregledom biografskih podataka: tokom osamdesetih aktivno je bio ukljucen u alternativne umjetnicke pokrete na liniji Skoplje-Niš-Zagreb-Ljubljana, od Neue Slowenische Kunst do Nove Evrope, cije je duhovno cedo i današnja skopska Anastasija; diplomirao 1991. južnoslovenske jezike i književnosti u Zagrebu (diplomski rad o Crnjanskom dobio nagradu Matice Srpske); 1993. se zamonašio u Cetinjskom manastiru; urednik u "Svetigori", jedan od osnivaca bogoslovsko-filosofskog simposiona u dane Svetih Kirila i Metodija i Radio-Svetigore; profesor srpskog i (crkveno)slovenskog u tamošnjoj Bogosloviji... I uz sve to i jedan od najzanimljivijih naših tumaca nacionalne i globalne pop-kulture.

Zbornik koji je o. Jovan priredio sa dakonom Radošem M. Mladenovicem Jagnje Božije i zvijer iz bezdana - filosofija rata (1996.) sa 22 clanka elitnih autora i dalje je kljucno tumacenje ove decenije sa duhovnog i kulturološkog stanovišta. U zborniku je o. Jovan, u clanku "Nezaobilazne strategije", napisao da se naša ratna stvarnost u stvari oblikovala u "tvornici fikcije - pop kulturi", kojom "Zapad mnogo mocnije vlada svijetom nego silom NATO-pakta".

Na Kosovu je lebdio metafizicki bijes

Ako se manipulacijom pop-kulturom lakše oblikuju i duh i svijet, cemu se onda pribjeglo konvencionalnom sukobu, sa cijim tragicnim posljedicama ste morali da se suocite ovog ljeta na Metohiji ?

Ako neko na mali narod iscrpljen desetogodišnjim ratom podigne polovinu najmocnije sile u istoriji svijeta, ostavivši pritom prvi put od 1945. Pacifik bez ijednog nosaca aviona, ako je namjerno stvoren sedmodnevni vakuum izmedu povlacenja srpske vojske i ulaska NATO-a - zvanicno pravo Šiptarima na osvetu, i konacno ako se predaja potpisuje nigdje drugdje no u Kumanovu, mjestu na kome su Srbi 1912. osvetili Kosovo, onda prestaje svaka logika ratovanja i pocinje carstvo neke metafizickog bijesa. Kao da je neko bio duboko povrijeden necim u vezi s nama i kao da se taj bijes akumulirao dugo? Iako je stradanje prilikom bombardovanja uglavnom ništavno prema stradanju Krajine i Bosne, ono što je ledilo krv u žilama bilo je osjecanje da nad nama lebdi sila od koje jedan cijeli narod, samo necijom odlukom, može da nestane sa lica zemlje. U Krajini i Bosni je to makar licilo na rat; na Kosovu samo na pogrom.

Vidi li se korijen te iracionalnosti ?

Ne znam cime izazvan taj metafizicki bijes, ali možda znam šta Evropa u ovom trenutku duguje Srbima. Još 1930. je Dimitrije Mitrinovic, inace pokretac casopisa "New Age" ("Novo doba"), pisao kako "postoji religijska funkcija Jugoslavije u Covecanstvu"; u toj Jugoslaviji "sudeno je da Sarajevo postane centar nacionalne svesti", ono "treba da smisli i izrece našu trovernu misteriju" - Mitrinovic je tada došao iz Londona da kralju Aleksandru predloži da nasilno ujedini pravoslavlje, rimokatolicizam i islam i to u "smislu efekta naše istorije na proces covecanstva". Da li je zbog propasti te misije svijet toliko vrisnuo za jednom metastaziranom kasabom kako smo mi uglavnom doživljavali Sarajevo? Ni to ne znam. Znam da Bosne koje je bilo i koja je išla ka tome što je predlagao Mitrinovic, više nema niti ce je ikada ponovo biti. Još su za vrijeme bosansko-hercegovackog ustanka Srbi pisali ruskom caru Aleksandru III., brinuci se kako ce "nakon Turaka doci Austrijanci koji ce se protiv nas boriti duhovnim oružjem kojem se necemo moci oduprijeti."

Da li se ta platforma istorijski promenila ?

To više danas nije isto - upravo hrišcanska samosvijest bosanskih Srba je znak da Evropa još nije voljna da poruši stubove na kojima pociva, i otpluta u nigdinu. Ko želi vidjeti kako izgleda svijet koji je te stubove porušio, neka pode na Kosovo, "grdno sudilište" što rece Njegoš, gdje se sada sudi i Srbima i Šiptarima i NATO-u, a sud ce biti porazan. Na stranu to što je budžet administracije Ujedinjenih nacija na Kosovu, kao što je priznao sam general Rajnhart, iznosio za cijelu prošlu godinu koliko šest sati bombardovanja ...

Hrišcanska samosvijest Bosne

Izraz "hrišcanska samosvijest" morao bi da podrazumijeva i kulturno i društveno samodefinisanje. Kakvo je ono danas ?

Sva ta samosvijest staje u dva stiha jedne obicne ojkace - "Oj Krajino, krvava haljino, s tebe vazda zapocinje kavga" - no ta haljina nije ništa do riza Hristova, a o tome kako je ona putovala od Aleksandrije do Krajine trebalo bi ispricati jednu cudesnu pricu. Nije zalud otac Justin govorio da je dakon Avakum, Kozarcanin, dovršio srpsku ideju koju je zapoceo Sveti Sava - Bosna rada svetost još od Visariona Saraja i Teodora Komogovinskog: prvi je iz Majdana, sa Zmijanja, monah manastira Svetog Save u Palestini koji se posvetio vracajuci Rumune iz Erdelja iz unije u Pravoslavlje pa su ga Austrijanci ubili, a Teodora su Turci spalili 1688. kod Moštanice zato što nije htio da prede u islam; vijekovima su Krajišnici išli njegovim moštima u Kostajnicu na iscjeljenje. Ali nikada nije rodila kao u Jasenovcu i u Vladici Platonu Banjaluckom, jer nisu jasenovacki mucenici, naše bake i djedovi, nikakve žrtve fašizma nego svetitelji Božiji, cije sam mošti, nebesnoga mirisa kao što rece nedavno jedan od naših monaha, sam držao u rukama. A sve to zajedno sabrano je u hram Hrista Spasa, Vaznesenja Gospodnjeg, u Banjoj Luci i njime simvolizovano. Nema slucaja u tome što je pocetak ovog kataklizmicnog vijeka zapecacen rušenjem hrama Hrista Spasa, simvola hrišcanske carevine, u Moskvi 1933., ali nije slucajno ni to što je kraj istog vijeka zapecatio hram jednog malog, poklanog i grešnog naroda koji je smogao snage da na krajnjem svom Zapadu obnavlja svoj saborni hram i podiže simvol Hristovog neprolaznog carstva.

Neki bi to objasnili istorijskom koincidencijom.

Ali, Vaznesenju Gospodnjem su posveceni i dvije Majke svih srpskih Crkava - Žica i Pec, ali i Decani, Mileševa i Beograd... Njima, prestonicama srpske duhovnosti, sada se pribrojava Banja Luka i nema jasnijeg znaka ni njoj ni srpskom narodu šta Banja Luka i njen hram Hrista Spasa za njega znace.

Zar ne mislite da duhovna entropija još nije potpuno zaustavljena ?

Mi smo imali nesrecu da nas u rat uvede, o njemu odlucuje i pred svijetom i pred sobom predstavlja vjerovatno najnesretnija generacija u istoriji srpskog naroda, generacija naših roditelja, kojoj se sve što su znali o svijetu preko noci osulo kao pijesak ispod nogu. I valjda ni na jednoj generaciji u istoriji se kao na nama nisu ovako doslovno ispunile biblijske rijeci da "ocevi naši jedoše kiselo grožde a sinovima trnu zubi".

Ali, ne može im se osporiti kajanje i trud. Pokušaj iskrenog preumljenja.

Bilo bi grijeh reci da naši roditelji nisu ucinili mnogo - izmirenje cetnika i partizana, onaj iscjeliteljski smijeh i jednih i drugih u mucenickoj Gradini 1991, nemaju cijenu i daj Bože da mutna i krvava Crna Gora doživi makar njihov odsjaj. No, bez obzira na svu njihovu promjenu, onaj ko gleda na njih ne vidi realnu sliku srpskog naroda. A Bosna je duboka i samozatajna zemlja i potrebna su prefinjena i oštra cula da bi se cula njena istinska melodija. Jedino što je sigurno jeste da su sve velike ideje, svi mediji, politike, kulture ili civilizacije zauvijek potrošili svoju moc da tu melodiju zaguše.

Gdje nema istine sve se svodi na osvetu

Pomenuli ste Crnu Goru, koja se duhovno mora drugacije tumaciti ...

Možda nema dubljeg ožiljka iz ovih pedeset godina u srpskom narodu od toga što smo zaboravili jedni druge - ko od nas Krajišnika ima i maglovitu predstavu o tome šta je prošla Crna Gora u Drugom svjetskom ratu? Ovdje se ipak nismo klali medusobno, ni ubijali za Lenjina; tamo je za srp i cekic ubijao otac sina, sinovac strica, pa cak, valjda prvi put otkako je sunce Crnu Goru obasjalo, i sestra brata. Hvala Bogu pa po Lijevcu polju još znamo za crnogorske i hercegovacke grobove, ali - znamo li da je neko od njihovih došao da ih traži? Teško. I vjerujte, ne zato što ga je zaboravio. Užas je popao Crnu Goru i još je pokriva. Ne možete ni zamisliti lica ljudi koji nakon pola vijeka tek pocinju pokopavati i opijevati svoje majke, djedove, pradjedove...a koliko ih ima još nepokopanih i neopojanih sam Bog zna. I nemojmo se zavaravati: oni koji su samo u Crnoj Gori ubili stotinu i dvadeset sveštenika, medu njima i Mitropolita Joanikija, pola vijeka su vodili ovu zemlju. Kako je ona mogla da završi ?

Najveci zlocin Mitropolita Amfilohija nije ništa drugo nego to što ne da da se te kosti zaborave i precute. Jer ako se precuti istina, nema ni pravde. Ako nema pravde, nema ni kajanja ni oproštaja. A ako ne bude oproštaja ima samo osvete. A zamislite kako je covjeku koji se podigao na tudoj krvi i na njoj djecu othranio? Ti ocevi, oni su tvorci "Crnogorske pravoslavne crkve" a djeca podignuta u svijetu bez opraštanja - njena su pastva.

Kakav je duhovni i kulturni profil te "pastve" ?

Prije neku godinu, upala je ta "pastva" u Cetinjski manastir i kaže jedan od njih nama - da li je imao dvadeset godina - "opet cemo mi vama puniti jame!" Gledam ga i mislim se - s kim se to on identifikuje, koji li su to njemu "mi", možda ni on ne zna je li komunista ili ustaša, ali zna da smo mi "za jamu". Njegov jedini identitet je mržnja i to više ne prema nekim apstraktnim Srbima, nego prema Crkvi. Nije ni cudo što je prvi javni nastup Miraša Dedeica bio u tome što je na Cetinjskom bijenalu blagosiljao ikone umrljane izmetom. I eto njega je kao crkvu sada priznala vlast Crne Gore, a njen predsjednik najavio da ce joj cestitati Vaskrs. Ide stradanje, i je li Bog dao da budemo na strani mucenickoj.

Rok-generacija sa lakocom nosi Pravoslavlje

Osjeca se jedna aktivna znatiželja, gipkost kojom Crnogorska mitropolija sada sprovodi svoje duhovne projekte, recimo, album kojim je srpska rok-elita obradila pjesme vladike Nikolaja Velimirovica.

Prvi tonovi koji su se na Duhove 1997. culi sa Radio-Svetigore bili su naš signal koji je od gusala sacinio Goran Trajkoski i radio-signal kojim pocinje pjesma i album Radio-Activity njemacke grupe Kraftwerk iz 1975; to je i dan-danas uvodni dio naše špice. Njene rijeci da su "radio-talasi u vazduhu / za tebe i mene" su simvol nove percepcije svijeta u kojoj su nas mediji povezali kao pupcanom vrpcom i naucili da je naš bližnji - svaki stanovnik planete. Vizuelni zaštitni znak radija Mitropolije je radio-toranj koji je Nikola Tesla, Licanin, podigao na Long Ajlendu u Njujorku i koji je trebao da obuhvati cijeli svijet - da bi opomenuli i nas i taj svijet da je jedan Srbin bio prvi koji je to shvatio. Konacno, prvi glas koji se cuo sa Radio-Svetigore bio je glas Srpskog Patrijarha. To troje - svetost, samosvijest i svijest o tome da se svijet koji nas okružuje više promijenio medijskom revolucijom nego za proteklih hiljadu godina, ono je što naš narod suštinski ima svijetu da ponudi.

Da li pored simbolicnog nivoa postoji i direktnije artikulisanje tog novog pristupa ?

Da, zato što je to posljedica procesa u koji su najbolji mladi naši duhovi ušli još davno, u cemu je i Banja Luka ucestvovala od samog pocetka: u njoj su skopski Padot na Vizantija svirali svoj posljednji koncert, u njoj je na neki nacin nastala Anastasija; u njoj se obratio 1991. Dave Blood, voda tadašnjih Dead Milkmen, koji je voden tom ljubavlju cijelo bombardovanje proveo u Novom Sadu, pred ikonom Svetog Save; njegove price spadaju u nešto najljepše što je o Srbima napisano. Mi jesmo Djeca Apokalipse, kako sebe nazivaju stotine momaka i djevojaka "sa teretom na plecima" koji sada ulaze u Crkvu na americkim obalama, ali smo mnogo više djeca Otkrivenja. Sreo sam neke od njih, i fascinira sa kojom lakocom oni doživljavaju Pravoslavlje.

Važi li ta lakoca i za ovdašnje generacije ?

Mislim da važi. S tom lakocom su se najneocekivaniji ljudi okupili oko Vladike Nikolaja i s njom nastaju i Pjesme iznad Istoka i Zapada, znak da se u srpskoj duši nešto duboko i suštinski promijenilo. I da nova zora svice.

Razgovarao: Zoran Stefanovic